Vinarija Indijan

Ivan i Juraj Violić, mladi vinari i poduzetnici - Pelješac je jedino mjesto gdje želimo živjeti

Indijan je bio legenda Pelješca i Potomja, neki su ga zvali i oriđinalom, no činjenica da je bio prvi vinar, privatni poduzetnik na Pelješcu, koji je svoje vino prodavao turistima od 1975. govori dovoljno. Bio je on 30 godina ispred svog vremena i po ekološkom uzgoju loze, koju nije orao ni kopao,a ni gnojio. Tri godine nakon didove smrti, njegovi unuci, naoružani znanjem, puni volje i novih ideja, nastavljaju obiteljski posao. Trenutno su u procesu uređenja podruma i prodajnog prostora za sljedeću turističku sezonu, a vrhunski Dingač i Plavac mali zriju u bačvama. Bili smo u Potomju, u koje se vraća sve više mladih, koji nastavljaju tradiciju vinarstva, poljoprivrede i seoskog turizma. Predstavljamo vam Ivana i Juraja, Violiće – Indijane, mlade poduzetnike i vinare.

Potomje je nadaleko poznato po vrhunskim vinima, a Potomjani su ti sretnici koji su naslijedili vinograde na jedinstvenom položaju, na brdu uz more s nagibom od gotovo 60 stupnjeva s južne strane poluotoka. Jedinstveni spoj tla, mora, vjetra i sunca, čini plavac mali na ovom položaju sasvim osobitim grožđem, koje daje vrhunsko vino. Prva pelješka privatna vinarija počela je raditi još 1975.

- Poljoprivredna zadruga i vinarija Dingač u bivšoj je državi bila kultna vinarija. Imala je zaštićeni brend, punionice po cijeloj bivšoj državi. Zadruga je brojila 300 zadruga i bila je jedna on najvećih u državi . Naš dide je također njima prodavao grožđe, ali se 1975. posvadio s Upravom i pošao ća. Svi su tada govorili:“ludi Indijan“, a on je krenuo samostalno pravit i prodavat vino. Otvorio je tu ispred kuće prvu samoposlugu vina. Napravio je jednu drvenu bačvu i svatko tko je htio mogao je utočit vina i ostavit onoliko novaca, koliko sam smatra da treba. Poslije je izgradio drvenu konobu, pa onda i fontanu. Bio je to pravi mali muzej u drvu. Uvijek je nešto pravio preuređivao i dodavao. Vazda je tamo sjedio i dočekivao goste. Nije baš pravio vrhunsko vino, ali su ga ljudi voljeli i dolazili su. Dobro mu je išlo. 2005. kada Zadruga počinje propadati, kreće val otvaranja malih privatnih vinarija i vinoteka. Dide je bio 30 godina ispred svih. Sad kad je umro, mnogi znaju to reć, priča nam Ivan, koji upravo piše diplomski i nada se skoro ga obraniti na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Položaj za grožđe znači puno, ali obrađivati lozu u Dingaču, može se samo i jedino ručno, što baš i nije lako. No i tome je domišljati dide našao lijeka.

- On nije kopao, ni orao, a niti gnojio lozu. U nas je običaj bio da se, pruće nakon rezidbe iznosi iz vinograda. On to nije radio. Rezao je pruće na male komade i ostavljao okolo loze. To joj je bilo i gnojivo i zaštita od korova. Opet su ga svi proglasili ludim, a nakon nekog vremena i drugi su to počeli radit jer su vidjeli da je to dobro. Mi smo od djetinjstva s njime i s ocem radili u vinogradu i u podrumu, pomagali smo oko svega. Puno smo od njega naučili, ali sad kad sami vodimo sve ipak neke stvari radimo drugačije, kaže Juraj, koji je nedavno diplomirao turizam na VERN-u u Zagrebu,a tijekom turističke sezone vodi mali obiteljski hotel u Orebiću.

Ivanov i Jurajev otac bavi se građevinom, a vinograde, vino i hotel u Orebiću, gdje se njihova vrhunska vina većinom i prodaju, povjerio je sinovima. Iako još mladi (25 i 26 godina) oni su se uhvatili u koštac sa svime i nije im teško. Ponajprije zato, ističu, što su u obiteljskom domu naučili uvijek nešto raditi.

- Iako imamo i zasađene vinograde i određeno znanje, mi smo tek na početku našeg vinarskog projekta. Za sad pravimo samo crno vino, a kad se malo uhodamo i nabavimo tehnologiju, počet ćemo praviti i bijelo. Vino radimo po starinski, kroz tisak, bez ikakvih naprednih tehnologija. Proizvodimo četiri vina: Dingač prestige, Dingač, Postup i Plavac mali. Sva su vrhunska. Prestige pravimo od izabranih grozdova s položaja Dingač. Ono ima malo zaostalog šećera i preko 17 posto alkohola, te pomalo slatkasti okus. O Dingaču ne trebamo puno trošiti riječi, a Plavac mali pravimo od grožđa iz Potomja, mi to kažemo sa Š½upe. Volimo suha, jaka vina, a slatkoća i zrenje od godinu dana u barique bačvama ih čine pitkijim, kaže Juraj.

- Trenutno smo u postupku izrade novog dizajna etikete. Moji prijatelji s fakulteta iz Zagreba rade dizajn, a pokušat će naše vino brendirati i pronaći načine prodaje putem interneta. To je svojevrstan eksperiment, a ako uspije bit će dobro i njima i nama, dodaje Ivan.

I dok se u prizemlju njihove obiteljske kuće uređuje prostor za prodaju i kušanje, mladi poduzetnici obnavljaju vinograde i prave planove za budućnost.

- Naslijedili smo 20 do 25 tisuća trsova, no loza je dosta stara, moramo je obnoviti. Izvadili smo dosta starih trsova, pa ih sad imamo od 15 do 20 tisuća. Kada se stara loza vadi iz zemlje, moraju se ukloniti svi korijeni i onda zemlja mora minimalno četiri- pet godina mirovati. Na nju se tad sadi djetelina ili nešto što obnavlja zemlju. I tek nakon pet godina može se ponovno saditi loza. Mnogi su pokušavali izvaditi staru lozu i odmah slijedeće godine posaditi novu. Mlada loza bi im se primila, ali bi se za par godina sasušila. Nema u vinogradu ništa brzo, treba poštivati vrijeme i zemlju. Prije četiri godine istrapili smo jedan stari vinograd, slijedeće godine sadit ćemo novu lozu s ove strane tunela (Š½upa). Planiramo posaditi 6000 loza neke bijele sorte, još nismo odlučili koje, objašnjava Juraj.

Njima nikad nije dosadno. U svibnju otvaraju hotel, koji radi do kraja listopada. Juraj ga vodi, a Ivan je zadužen za nabavu. U rujnu ne stižu sami obrati grožđe, pa im pomažu i majka i otac i sestra arhitektica, koja živi u Dubrovniku s obitelji, ali i zaposlenici. Iza sezone slijedi rad u vinariji, u kojem obojica najviše uživaju, a onda već u siječnju treba obrezati 20-ak tisuća trsova…Što mladi u Potomju rade, kad ne rade?

- Nama je taman s jednog posla, na drugi, a kad posla nema, obilazimo sajmove vina, vinarije, baš smo ovaj tjedan vratili iz Iloka s Vinkova, išli smo malo s prijateljima vidjet kako to oni rade. U Potomje se vratilo dosta mladih koji su studirali, sad nas ima negdje 30-ak, naše generacije. Ima dosta mladih vinara. Često se družimo po kominima uz večeru, vino i pjesmu. Obojica sviramo u Hrvatskoj limenoj glazbi Potomje. Glazba je stvarno izuzetna priča, nas ovdje ima oko 250 stanovnika, a od toga nas 45 redovito i aktivno svira u Glazbi, koja uz izuzetak par godina tijekom 2. svjetskog rata, kontinuirano postoji već 90. godina, kaže Ivan.

Juraj dodaje kako u Potomju imaju i Nogometni klub Grk, koji igra 1. Š½upanijsku ligu. On im je predsjednik, a među 30-ak članova ima i Orebićana i onih s Kune.

I nije to sve. Mladi su u Potomju osnovali i svoju udrugu, kojoj je Ivan bio dugogodišnji predsjednik. Sad su u fazi uređenja zajedničkog prostora, a tijekom godine organiziraju razne zabave i događaje. Oba brata u slobodno vrijeme idu na ribanje, ali i u lov. Uglavnom na divlje svinje, kojih na Pelješcu ima mnoštvo.

Pitam ih jesu li tijekom višegodišnjeg studiranja u Zagrebu poželjeli možda ostati u Metropoli, preseliti negdje drugo, baviti se nečim drugim? Juraj mi odgovara.

- Zagreb je super. Nama je tamo bilo genijalno. Noćni život, tisuću prilika za mlade, ali meni je Pelješac u srcu. Tu sam na svome. Volim svugdje poći i vidjeti nešto novo i drugačije, ali ovo je jedino mjesto gdje želim živjeti.

Katarina Fiorović / FOTO: Vedran Jerinić

Objavio: www.old.dubrovnik.net