Vrbovačka pera

Vruća vrbovečka pera, netom izvađena iz krušne peći, prizor je kojem su se veselile sve generacije brojnih vrbovečkih obitelji jer je predstavljala pravu okrepu nakon napornog rada u polju i oko kuće.

Recept za ovaj specijalitet, koji se najčešće prenosio s majke na kćer, uspio je preživjeti do danas zahvaljujući lokalnim udrugama koje se trude upoznati sve zainteresirane s načinom njegove pripreme, ali i sajmovima i događanjima poput manifestacije „Kaj su jeli naši stari”, na kojima se upravo ovakva zaboravljena jela ponovno predstavljaju javnosti i tako čuvaju od zaborava. 

Peru su pripremale vrijedne domaćice kao pečenu poslasticu na temelju jednostavnih sastojaka koji su se mogli naći u svakoj smočnici diljem vrbovečkog kraja. Naime, u ovaj specijalitet idu domaće mlijeko, malo šećera i soli, mast, brašno, griz, vrhnje, sir, jaja i kvas, namirnice koje su se često upotrebljavale u svakodnevnom kuhanju. Kad bi mijesile kruh, domaćice bi odvojile dio tijesta koji se zvao kvas, dodale bi mu otopljenu svinjsku mast, mlijeko i brašno te ponovno izmijesile kako bi dobile osnovu za peru. Tijesto se valjalo u oblik kruga, i to izravno na loparku, lopaticu koja je služila za stavljanje pere u krušnu peć. Nadijevalo bi ga se smjesom od svježeg sira i vrhnja, griza ili kukuruzne melje, a potom bi ga se prelilo vrhnjem u koje se umiješalo jaje. Unatoč tomu što je najčešće pripremana kao slano jelo, pera se mogla pripremati i slatka. Tad bi se nadjevu dodalo i malo šećera. Prije stavljanja u krušnu peć bilo je važno rubove tijesta zavrnuti prema unutra kako bi se nadjev zadržao u sredini pere. 

Iako se tradicionalno pera peče u pravoj krušnoj peći, i to nakon što se prvotna vatra već razgorjela kako pera ne bi zagorjela, danas je s jednakim uspjehom peku i u klasičnoj pećnici. Pečena pera rezala se na kriške slično kao pizza ili klasična pita, a najukusnija je bila vruća i poslužena s čašom hladnog jogurta.